Tijekom XX vijeka ključne tehnologije su bile u vezi sa sakupljanjem, procesiranjem i distribuiranjem informacija. Glavni elementi razvoja u tom periodu su postavljanje telefonske mreže širom svijeta, izum radija i televizije, rađanje i poseban razvoj računarne industrije ilansiranje komunikacijskih satelita. Mada je industrija računara mlada u poređenju s ostalim industrijskim granama, računari su veoma napredovali u kratkom razdoblju.
U početku su računarni sistemi bili visokocentralizirani, obično u okviru jedne velike sobe. Spajanje računara i komunikacija imala je veliki uticaj na način na koji su računarni sistemi organizovani. Stari model jednog računara koji obavlja sve potrebe organizacije zamijenjen je velikim brojem odvojenih ali povezanih računara koji obavljaju posao.
Kao što telefoni koriste sistem telefonskih brojeva kako bi uspostavili poziv, svaki uređaj povezan na internet dobiva jedinstven broj zvan „IPadresa“ koji ga spaja sa globalnom online mrežom. Tu nastaje problem s prostorom na internetu. Trenutni internet sistem adresiranja – IPv4 ima mjesta za samo 4 milijarde IP adresa što nije ni približno dovoljno za sve ljude na svijetu, a kamoli za sve uređaje koji su trenutno i koji ce tek biti u budućnosti spojeni: računari, telefoni, TV, automobili, itd…
Internet radi na principu prijenosa podataka izmešu klijenata (host) u paketima koji su usmjeravani uzduž mreže po pravilima routing protokola. Ti paketi zahtijevaju šablonu adresiranja poput IPv4 ili IPv6 kako bi naveli polazište i odredište. Stoga, kako bi mogao komunicirati, svakome klijentu spojenom na internet treba dodijeliti adresu. Rastom interneta došlo je do potrebe za više adresa nego što omogucuje IPv4, koji koristi 32 bita za IP adrese i stoga ima 232 (4 294 967 296) mogućih adresa.
Kako bi se riješila dugo očekivana iscrpljenost IPv4 adresa Radna skupina internet inženjera (Internet Engineering Task Force) razvila je IPv6. Sistem IPv6 koristi 128-bitno adresiranje, te tako ima 2128 (približno 3,4 x 1038) adresa. Ovo proširenje može primiti znatno više uređaja i korisnika na internetu te pružiti veću fleksibilnost u dodjeljivanju adresa i efikasnog usmjeravanje saobraćaja. Sve ovo je opisano u dokumentu internet standarda RFC 2460, izdanom u decembru davne 1998. godine.
Adrese u IPv6 se zapisuju kao 8 grupa po četiri 16-bitnih heksadecimalnih vrijednosti odvojenih dvotačkama.
Na primjer:
2001:3447:0000:0000:1235:85a2:FE29:2DB8
Ako je jedna od grupa od 4 cifre 0000, te se nule u prikazu mogu ispustiti i prvobitnitni zapis će izgledati ovako:
2001:3447::1235:FE29:2DB8
Nije dopušteno imati više puta dvije dvotačke zaredom, jer bi to potencijalno dovelo do problema.
Dana 6. 6. 2012. bio je svjetski dan pokretanja IPv6 koju je organiziralo Internet društvo (Internet Society) te su tog dana velike web stranice i davatelji internet usluga (ISP) trajno omogućili IPv6 i počeli tranziciju iz IPv4. Tranzicija ce potrajati sve dok sve internet stranice i davatelji usluga ne pređu na IPv6. U međuvremenu će oba sistema raditi zajedno, dok IPv4 više ne bude bio potreban. Mi se, kao korisnici, ne moramo ništa posebno pripremati; svi naši programi i uređaji će raditi kao i prije.
Kao što vidimo, promjena sa starog IPv4 na novi i veoma preošireni IPv6 potrebna je kako bismo internet koristiti u budućnosti baš kao što ga koristimo i danas.