Na velikoj mreži kakva je Internet, najveći je problem bio osmisliti sistem imenovanja računara, koji će koristiti svi protokoli, usluge i – na kraju krajeva – sami korisnici da bi komunicirali s nekim računarom. Sistem IP adresa koji je razvijen imao je mnogo prednosti nad nekim drugim tada predloženim sistemima, pa je prihvaćen za korištenje na ARPAnetu.

Svaki računar na mreži dobiva adresu u obliku četiri broja odvojena tačkama – to je ono što ćemo zvati IP adresom. Kako računari najbolje rade s binarnim brojnim sistemom, adrese su zapravo predstavljene s 32 bita. Naprimjer, mrežna adresa nekog računara može biti

10100001 00110101 00000011 00101000

Ljudima takav format, iz sasvim očitih razloga, nije baš prihvatljiv, pa se takav 32-bitni niz binarnih cifara pretvara u četiri dekadska broja koja su odvojena tačkom. Dekadska adresa dobiva se tako da se svaka grupa od 8 bitova zasebno pretvori u svoj dekadski brojni ekvivalent. Adresa gornjeg računara je tako

161.53.3.40

što je prihvatljivije za pamćenje. Budući da dekadska vrijednost svakih 8 bitova može biti između 0 i 255, može se izračunati da bi se na taj način moglo adresirati nešto preko četiri milijarde računara.

Numerička adresa ima dva važna dijela, koja nisu baš očita ako je promatrate samo kao niz od četiri broja. Međutim, važno je znati da dio adrese predstavlja broj mreže na koju je priključen računar, a da drugi dio adrese predstavlja broj računara u toj mreži. Naravno, postavlja se pitanje “šta je šta” ako imate adresu od četiri broja: postoje barem tri mogućnosti.

 

Upravo se sve te tri mogućnosti koriste. Već smo rekli da je Internet velika mreža manjih, lokalnih mreža koje se nalaze u tvrtkama ili organizacijama. Kada se razmišljalo o načinu izvedbe IP adresiranja, pretpostavilo se da će postojati:

• mali broj samostalnih mreža s jako velikim brojem računara
• određen broj mreža koje imaju srednji broj računara
• vrlo veliki broj mreža koje povezuju manji broj računara.

Rezervisane IP adrese

Neke IP adrese ne smiju se koristiti za označavanje broja mreže ili računara. Broj računara ili mreže ne smije biti 0, zato jer nula označava “ovu mrežu”. Naprimjer, ako napišete adresu 161.53.0.0, to označava mrežu čija je adresa 161.53.

Broj 255 koristi se za slanje nekih podataka na sva računara. Naprimjer, adresa 161.53.255.255 odnosi ne na sve računare u mreži 161.53. Ako pošaljete neke podatke na tu adresu, oni će doći do svih računara u mreži 161.53.

Oznaka mreže 127 također je rezervirana (nema je u tablici 1). Adrese koje počinju sa 127 imaju posebnu primjenu; radi se o tzv. loopback adresama (povratnim adresama) koje se koriste samo za testiranje rada mreže. Mrežne poruke i paketi koji su adresirani na mrežu 127 nikada neće otići dalje u mrežu, već će se vratiti nazad. Posebno je zanimljiva adresa 127. 0. 0. 1, jer ona uvijek označava taj isti računar.

Zadnji broj u IP adresi ne smije biti 0 ili 255 (osim u gornja dva posebna slučaja). Prvi broj također ne smije biti veći od 223; brojevi 224 i 225 rezervirani su za neke posebne slučajeve i najčešće se uopće ne susreću.

Ako ste”običan” korisnik koji samo pristupa Internetu preko modema, nije potrebno imati posebnu IP adresu. Organizacija koja je zadužena za dodjeljivanje imena domena jest već spomenuti InterNIC.

Najveći međunarodni lanac trgovina u kojima se prodaju igračke poznat je po maštovitom imenu Toys R Us. Početkom 1996., ta je tvrtka imala problema s pravima na svoje vlastito ime. Nakon što jednom registrirate ime svoje tvrtke kod odgovarajućih organizacija, imate sva prava na njeno korištenje. Slično je i na Internetu: nakon što InterNIC prihvati ime vaše domene, sva su prava na njeno korištenje samo vaša.

Time se pokušao okoristiti jedan desetogodišnji dječak iz Amerike, koji je registrirao domenu toysrus.com kod InterNIC-a prije no što su to učinili iz same tvrtke. Zatim je tražio od ljudi iz tvrtke Toys R Us da mu u zamjenu za ime domene daju jedan bicikl i (jedan) računar. Predsjednik tvrtke smatrao je prijedlog simpatičnim i povoljnim, pa je odlučio “otkupiti” ime domene. Međutim, cijela ta ideja s registriranjem imena domena poznatih tvrtki nije bila dječakova, nego njegovog pohlepnog ujaka, koji je registrirao još nekoliko imena domena poznatih tvrtki prije no što su one to stigle učiniti. Ujak je zabrljao cijelu stvar jer se nije mogao odlučiti koje računar želi dobiti od Toys R US, pa su za inat neki direktori iz tvrtke odlučili da nema šanse niti da dobiju bicikl. InterNEC je riješio problem tako da je domenu dao onome kome i pripada – tvrtki Toys R Us – a dječačić i ujak ostali su i bez računara i bez bicikla.

Imena adresa

IP adrese u dekadskom obliku (četiri broja s tačkama) u svakom slučaju ljudi lakše pamte od binarnih adresa, ali to još uvijek nije to. Zato su mrežama i računarima data sasvim normalna imena. Ime se također sastoji od nekoliko riječi, koje su opet odvojene tačkama. Naprimjer, pogledajte adresu:

unze.ba

Posljednja oznaka, ba, predstavlja oznaku države u kojoj se računar nalazi. Oznaka prije nje, u našem slučaju unze, ime je organizacije u kojoj se računar nalazi. Ime organizacije i oznaka države zajedno se nazivaju domena. Konačno, pi je ime računara koje se nalazi u domeni unze.ba. Adresa računara napisana u tom obliku naziva se Fully Qualified Domain Name (FQDN). Gotovo uvijek kada se radi o Webu, susretat ćete se upravo s ovakvim, a ne s IP adresama. Broj oznaka u ovakvoj adresi nije ograničen, ali ih je obično između tri i pet. Naprimjer, moguća je i adresa poput:

www.unze.ba

Ovdje je www ime računara, a sve ostalo predstavlja domenu. Kao što vidite, domena ima dva dijela: oznaka države i ime institucije (unze).

Zadnja oznaka u ovakvom imenu najčešće je oznaka države (ba za BiH, hr za Hrvatsku, si za Sloveniju, rs za Srbiju, al za Albaniju, de za Njemačku, uk za Veliku Britaniju, fr za Francusku, au za Australiju itd). No, u slučaju računara koji se nalaze u Sjedinjenim Američkim Državama najčešće nema oznake us, već na tom mjestu stoji oznaka tipa mreže u kojoj se nalazi računar. Naprimjer, edu označava obrazovanu ustanovu, com komercijalnu organizaciju, gov vladinu ustanovu, mil vojno računar, org neku međunarodnu organizaciju, net neku mrežu koja se prostire na većem području i tako dalje.

 

Domain Name System

Domain Name System je sistem rasturenih serverva koji pretvaraju IP adresu kompjutera u alfanumerička imena i obrnuto.

Kada unesemo željenu adresu u browser, pomoću DNS sistema (Domain Name System) browser dobija informaciju o IP adresi web servera, odnosno sajta koji je potrebno učitati.

IP adresa je tačna adresa gde se željeni sajt nalazi. Drugim rečima, mi koristimo URL (adresu sajta) kako bismo olakšali pamćenje, dok sami računari sajtove pronalaze pomoću IP adresa.

Na primer, lakše je zapamtiti www.google.com, nego njegovu IP adresu: 74.125.224.72, iako možemo ukucati taj IP u browser i dobiti isti rezultat (probajte, možete otvoriti bilo koji browser i u adress bar uneti malopre pomenutu IP adresu u obliku: http://74.125.224.72/, otvoriće se Google).

Pošto browser od DNS servera dobije informaciju o IP adresi sajta, on pristupa njoj, otvara root folder i traži index.html (ili default.html), te ih onda prikazuje korisniku.

Proces pristupanja sajtu

Ovaj snimak možete pogledati i ovde.